Sušenje lješnjaka

Plodovi lješnjaka namijenjeni za sušenje moraju biti zdravi, zreli i neoštećeni. Plodove treba brati pri suhom vremenu, kako bi ubrani plodovi bili površinski suhi i prikladni za skladištenje. Ako plodovi nakon branja površinski  mokri od kiše ili vlažni od rose, ne smiju se skladištiti u vreće, sanduke i sl., jer će doći do razvoja mikroorganizama i kvarenja plodova. Ako su plodovi u trenutku branja zreli i površinski suhi, sadržaj vode u jezgri je oko 10%, te se uz malo ili bez sušenja mogu skladištiti. U godinama s velikom količinom padalina plodovi se kupe sa sadržajem vode 20-30%, a takvi se ne mogu sačuvati, nego ih je prethodno potrebno osušiti u prikladnoj sušari. Poželjno je da vrijeme od branja do sušenja bude što kraće, kako ne bi došlo do razvoja štetnih mikroorganizama i kvarenja plodova. Radi toga je potrebno lješnjake početi sušiti najkasnije jedan ili najviše dva dana nakon branja. Ukoliko su ubrani plodovi površinski vlažni, ne smiju se ni u tom periodu prije sušenja čuvati u vrećama ili posudama, nego ih je potrebno prostrti po suhoj podlozi u debljini sloja od jednog ili dva ploda, kako bi se uklonila površinska vlaga. Najbolje ih je razgrnuti na suhu i čistu površinu izloženu propuhu ili suncu, uz povremeno miješanje, kako bi se površina plodova što prije osušila.

Općenito, što vrijedi za sve poljoprivredne kulture (voće, povrće, ljekovito bilje, žitarice, sijeno i dr.) najbolja kvaliteta osušenih proizvoda postiže se kad se u što kraćem vremenu nakon branja ili košnje, dostave do sušare i osuše u skladu s tehnološki propisanim režimom sušenja za određenu vrstu robe. Razlog je što nakon branja ili košnje ubrani plodovi ili dijelovi biljke više nisu „živi“, nego od tada kreće proces njihove razgradnje i propadanja uslijed djelovanja mikroorganizama koji se njima hrane. Tako nastaju procesi truljenja, promjene boje i izgleda, pojave plijesni, neugodnih mirisa i dr. Brzim sušenjem uz pravilnu tehnologiju i propisani režim sušenja uklanjaju se povoljni uvjeti za razmnožavanje mikroorganizama koji uzrokuju kvarenje, a osušena roba može se i na okolnoj temperaturi sačuvati nekoliko mjeseci ili čak godina, ovisno o robi.

Za sušenje lješnjaka nisu prikladne pokretne sušare za žitarice, jer troše više goriva, što poskupljuje sušenje, te imaju određeni postotak oštećenih plodova, dok kod komornih sušara oštećenja nema. Sušenje se provodi na temperaturi od 40 Celzijevih stupnjeva dok sadržaj vode u jezgri plodova ne padne ispod 10 posto. Dobro osušeni lješnjak može se skladištiti dvije do tri godine, iako se preporučuje da ih se ne čuva duže od godinu dana. Naime, nakon toga bi mogli izgubiti na težini, promijeniti boju, ali i užegnuti.

Svi dijelovi sušare koji dolaze u dodir s robom koja se suši izrađeni su od nehrđajućeg (inox) čelika kvalitete EN 1.4301 (AISI 304) namijenjenog za gradnju procesne opreme. U sušari ne postoje dijelovi ni materijali koji mogu apsorbirati mirise ili mikroorganizme. Za vrijeme sušenja ne može doći do kemijskog ili biološkog zagađenja robe koja se suši. Materijali korišteni za izradu sušare, kao i tehnička rješenja primijenjena pri konstruiranju omogućuju zadovoljavanje kriterija sustava analize opasnosti i kritičnih kontrolnih točaka u proizvodnji hrane (HACCP). Sušara zadovoljava sve zakonske odredbe u smislu usklađenosti s europskim normama i zaštite na radu, o čemu posjeduje Izjavu o sukladnosti s europskim normama i oznaku .

Proces sušenja odvija se na slijedeći način: strujanje zraka u sušari ostvaruje se pomoću aksijalnog ventilatora smještenog u energetskom dijelu sušare. Zrak struji preko električnog grijača zraka, te zagrijan ulazi u radni prostor, gdje su smještene ladice s robom koja se suši. Strujeći paralelno u odnosu na ladice, zrak opstrujava robu koja se nalazi na njima, preuzimajući na sebe vlagu koja izlazi iz robe. Budući da se zrak na taj način zasićuje vlagom, dio zasićenog zraka mora se odvesti u okolinu. Odvedeni zrak nadomješta se istom količinom svježeg zraka, koji ulazi u sušaru iz prostorije u kojoj je ona smještena. Otvor za odvod zasićenog zraka spaja se pomoću cijevi s okolinom, tako da zrak zasićen vlagom izlazi izvan prostorije. Na taj se način sprječava povećanje vlažnosti zraka u prostoriji, što bi otežalo sušenje i uzrokovalo kondenziranje vlage na stropu i zidovima. Rad sušare upravljan je elektronički pomoću termostata i tajmera. Sušara je opremljena vlagomjerom koji pokazuje vrijednost relativne vlažnosti zraka u sušari, na temelju koje se podešava potrebna količina svježeg zraka.